Rustična priča starog kontinenta Lisabon

Put nas je odveo na krajnji zapad Europe, u Portugal, zemlju moreplovaca čija su otkrića izmijenila svjetsku historiju. Bartolomeo Diaz, Vasko da Gama, Pedro Alvares Kabral i Fernando Magelan, najpoznatija su imena zaslužna za otkrivanje Rta Dobre nade, pomorskog puta do Indije, otkrivanje Brazila i naravno otkrivanje pravog oblika Zemlje – okruglog. Jungle Travel nas vodi u Lisabon, prijestonicu države koju zapljuskuje Atlantski okean.

Dok prelazimo most nalik najdužem mostu na svijetu u San Francisku i iza sebe ostavljamo statuu Hrista poput one u Riu koja je proglašena za svjetsko čudo savremenog svijeta, gledamo upravo u Spomenik otkrićima u znak sejćanja na najveće pomorce svih vremena. Vidimo i kulu Belem, simbol grada, na obalama rijeke Težo. Mnogi misle da je rijeka Težo u stvari okean zbog široke delte koju stvara ulivajući se u Atlantik. U blizini ušća voda je slana, pa i nije tako velika greška napravljena! U neposrednoj blizine se nalazi najveći manastir na svijetu San Jeronimo sa ogromnim parkom. Nakon obilaska manastira i odmora u parku od visoke temperature, idemo do najprestižnije i najstarije pekare u gradu da bi probali specijalitet Portugala – paštel, lisnato tijesto u obliku korpice punjeno pudingom od vanile, najviše me podsjetilo na princez-krofne. Ima i kolača od piva, ali se baš nisam usudila da ih probam.

Sjeli smo u bus i otišli u moderni dio grada, u Šanzelize Lisabona i do vidikovca sa najvećom portugalskom zastavom. Drvoredi, hoteli, banke, luksuzni restorani, nešto potpuno suprotno od onoga kako sam zamišljala ovaj grad. Međutim, to je zanemarljivo mali dio u odnosu na stari Lisabon – Alfama i Bairo Alto su ostavili jak utisak na mene. Uske i krivudave ulice, veš koji visi sa terasa i prozora, ulični svirači, umjetnici, slikari, opušteni ljudi koji sjede na pločnicima, stari žuti tramvaji, kaldrma, vidikovci sa pogledom na rijeku, bijele fasade sa starim crvenim crijepom. To je Lisabon iz mojih snova, to je grad o kome sam godinama maštala. Hostel “Old Town” je u samom centru grada, krasi ga potpuno prijatna atmosfera i samo je naša grupa u njemu, kao pravo malo pleme. Čista kupatila, besplatan Internet, simpatične sobe i odlično opremljene kuhinje. Spremamo se za noćni provod. Izlazimo u Bario Alto, pune ulice ljudi koji sjede na pločnicima, stoje u grupama i piju pivo, upadaju u klubove po želji, različite vrste muzike – od salse do hausa, piće po znatno nižim cijenama nego u Beogradu, sve podsjeća na neki festival. Parkovi prepuni ljudi, nasmijana lica, galama i mnogo pozitivne energije.

Ujutru umorni idemo naCarcavelos plažu kako bi se kupali na okeanu. Talasi Atlantika nas obaraju u pijesak, gledamo surfere kako se obučavaju za „jahanje“ na talasima. Uživamo na pješčanoj plaži i mažemo mlijeko sa visokim faktorom kako bi se zaštitili od jakog sunca koje pored vjetra i ne osjećamo. Predveče se vraćamo u Lisabon i idemo u laganu šetnju po trgovima, do katedrale i pored rijeke. Sljedeći dan nam je rezervisan za obilaske neobičnih mjesta Portugala –Cascais, Estoril, Ginšu i Sintra.  

Slobodni zidari ili masoni svoj trag su ostavili u Sintri. Mistično mjesto u blagoj jutarnjoj magli kroz koju se naziru stare kuće, Nacionalna palata, arapski dvorac na vrhu brda i kuća masona. Nesvakidašnja arhitektura Kvinta Regaleira iz ranog XX vijeka bila je nezaobilazna stanica masona i templara. Zajedno sa Bunarom inicijacije sa spiralnim stepenicama do 60m dubine koje vode do podzemne galerije sa devet platoa koji simobolizuju devet krugova pakla spada u najmističnija mjesta ovog podneblja. Na ovom mjestu je Mariza snimila spot za pesmu „Cavaleiro Monge“. Prolazimo pored tri neobične česme: Mavarska fontana, fontana sa pipom i fontana Sabuga dekorisane ažulehos pločicama. Fotografišemo birajući opciju “black&white”, jer ona najbolje oslikava pejzaže u kojima se nalazimo.

Estoril je mjesto na obali Atlantika najpozatije po najvećem kazinu u Europi. Luksuzni hoteli i golf igrališta, prelijepa plaža i more bogatih turista! Estoril nema status grada, on je dio Cascaisa, šarmantnog gradića uskih kaldrmisanih ulica, sa malom lukom punom šarenih brodića i velikim brojem kafića, resorana, poslastičarnica. I naravno Ginšu, najljepša divlja plaža koju sam u životu vidjela. Sunce prosuto po zlatnom pijesku, ogromni talasi, surferi i avanturisti, hipici koji čiliraju... Po povratku u portugalsku prijestonicu spremili smo se za fado veče. Idemo u tavernu kako bi uz večeru uživali u tradicionalnoj portugalskoj muzici, u pjesmama koje su žene pjevale moreplovcima pred duge prekookeanske puteve.

Imali smo još malo vremena da se posvetimo Lisabonu. Isli smo u Okeanarijum kako bi uživali u podvodnom svijetu svih svjetskih okeana. Ajkule, pirane, meduze, pingvini, drugačiji svijet, svijet koji nemamo prilike da gledamo svaki dan. Obilazimo muzeje, Muzej piva i Muzej fado muzike, a zatim idemo do zanimljivog zamka San Horhe. Noge polako otkazuju pa odlučujemo da sjednemo u neki od restorana i pojedemo specijalitet od morske ribe. Oko nas svijet ne staje, svi se kreću u raznim pravcima, ali nikud ne žure, jer im nije to u prirodi. Slični su Vojvođanima, mirni i staloženi, pa steknete utisak da njih ništa ne može iznervirati i da uživaju u životu. Pomislim da bih i ja možda tako... Imaju okean, rijeku, odlična mjesta za izlaske, niske cijene, jedino je saobraćaj problem. Mi turisti to ne osjetimo jer smo tu nekoliko dana, idemo pješice ili čuvenim žutim tramvajima kroz kaldrme Lisabona i mislimo da sve savršeno funkcioniše. Kao vid prevoza koristili smo i brod kako bi se prevezli na drugu stranu Težoa i vidjeli statuu Isusa izbliza.

Došao je i dan kad je bilo potrebno spakovati stvari i napustiti šarmantni hostel „Old Town“. Niko više nije imao energije, svima je nekako teško pao odlazak iz ovog grada, metropole drugačije od drugih kojoj pečat daju stari tramvaji, kaldrma, stare kuće neobnovljenih fasada, rustičnog i nekomercijalnog grada u delti rijeke Težo, na obalama Atlantskog okeana.

Maja Jauković