Putopis Kuba - Gorak ukus šećera - 5. poglavlje

U centru Havane preko puta Kapitolia u bašti restorana zvučnog imena “London”, konobar je učtivo premještao teglicu šećera od stola do stola kako bi gosti zasladili šoljicu dobre domaće kubanske kafe. Naizgled ništa neobično, pa ipak ta kocka šećera otvara mnogo ozbiljniju priču o današnjoj Kubi. Odmah se čovjek zapita da li je moguća šećerna kriza u zemlji u kojoj se u prošlom vijeku godišnje proizvodilo 10 miliona tona slatkog praha ili najviše na svijetu.

Pa ipak sa šećerom na Kubi mnogo je više bilo gorkog ukusa. Najteže su prolazili afroazijski robovi dok se kroz vijekove šećerna trska sjekla mačetom a slatki sok cijedio ručnim presama. I gazde kolonisti nisu uvijek sretno prolazili. Ulagali su kapital u kule i gradove i od dolara pravili dva. Alavi kolonizator španac Asisko De Bole bankrotirao je 1919 god. zbog šećerne krize i sav kapital je otišao pod led, a i sam je doživio srčani udar. Danas je ostala samo priča o njegovom prepuklom srcu i raskošni hotelski kompleks u državnom vlasništvu u lijepom gradiću Cienfuegosu. 

U ustancima I revolucijama su gubili svi, pa ipak ostvarena sloboda je vrijednija od svih građevina koje su kolonsti podizali na tuđem znoju i na kraju sve izgubili. U XX vijeku prije Fidela, Kuba je za 60 godina promijenila 24 predsjednika. Na čelu države nalazi se šezdesetogodišnji predsjednik Miguel Diaz Kanel u čijem mandatu je donešen ustav po kome za predsjednika države ne može biti biran kandidat stariji od 60 god.

Kuba je preživjela težak period od revolucije 1959 god. do danas. Već poslije dvije godine došlo je do sukoba sa Amerikancima i poznatih sankcija koje su prouzrokovale ekonomsku blokadu a time i usporeni razvoj zemlje. Koristeći geografski položaj SAD su u potpunosti zatvorile uvoz i izvoz strateških proizvoda i prolaz turističkih kruzera prema Kubi. Jedini minimalni izvoz i uvoz odvija se takođe prema siromašnim zemljama Južne Amerike. 

Izvoze se lijekovi i medicinske usluge. Ozbiljni prihod državnog budžeta dolazi i od medicinskih usluga. Veliki broj ljekara i medicinskog osoblja koji odlazi na rad preko međunarodnih ugovora van Kube veći dio prihoda od plate pripada državi što je mnogo povoljnije nego da rade u zemlji. Plate i zarade su neuporedivo niže od europskih u svim strukama. Ljekari, inžinjeri, profesori dobijaju oko 60 američkih dolara mjesečno i svi su prinuđeni da rade neke dopunske poslove. Od ovih struka bolje zarađuju taksisti, konobari, beriberi i druga uslužna zanimanja. Do prije dvadesetak godina svi poslovi su bili u državnom vlasništvu. Tek s početka ovog vijeka počelo je ustupanje privatnicim manjih poslova u poljoprivredi, zanatstvu, trgovini i uslugama.

Kuba je nakon revolucije vodila ozbiljnu socijalnu politiku. Svi stanovnici su dobili besplatnu zdravstvenu zaštitu i školovanje. Punoletni građani su zaposleni i imaju minimum stambenog prostora. Na Kubi nema kartonskih naselja, prosjaka mnogo manje nego po svijetu, a umjereno topla klima tokom cijele godine poštedila ih je troškova za grijanje. Ljudi disciplinovano čekaju u redovima po svoje  sljedovanje namirnica. Po glavi stanovnika mjesečno se dobija po dva kilograma šećera, bijele riže, kilogram smeđe riže, po pola kilograma/litra pilećeg mesa, ulja, mlijeka. Djeca do sedam godina dobijaju pola litra mlijeka svakog dana. Građani ove namirnice dobijaju po pet puta nižoj cijeni od slobodnog tržišta. 

Primjera radi slobodna cijena šećera iznosi amerčkih dolara ali i po toj cijeni ga nema u malbrojnim i oskudno snabdjevenim samouslugama. Stanovnici žive sa dvije valute, jedna je namjenjena strancima CUC koja se mijenja jedan prema jedan za EUR ili U$,a za domaće ostao je pezos čija je vrijednost niža oko pet puta. Dilera nema i zamjena se vrši u bankama. Ja sam promijenio privatno kod stanodavca,ali isključivo po državnom kursu. U ovim transakcijama sa dvije valute Kubanci se ponašaju pošteno bez prevara i podvala. Kod njih vlada disciplina još iz devedesetih prošlog vijeka kada se za nadjenih 10 U$ u džepu odmah išlo u zatvor.

Osnovna smetnja u daljem razvoju Kube je život pod sankcijama, a to povlači usporeni razvoj nauke i tehnologije, novih fabrika za proizvodnju ili uvoz opreme za brži industrijski i poljoprivredni razvoj. Uvozi se 70 odsto energenata samo za nužne potrebe. Kućni frižider košta 500 U$, polovna LADA 15.000 U$. Na TV gledaju samo 8 kanala, nema kablovske i na TV nema reklama. Čitaju samo jednu novinu od 8 strana. Kubanci su ponosni I zadovoljni. Kažu bilo je i gore. Lagano se mijenjaju stvari u društvenim odnosima. Oni žive  u svom zanosu sretnog naroda bez obzira na sve teškoće kroz koje prolaze ali i život “malog zelenog aligatora” koji poštuje zavijet svojih predaka da je bolje živjeti u siromaštvu nego biti građanin drugog reda u američkom carstvu.

Mladi kubanci prate život svojih vršnjaka, slušaju sve muzičke trendove,puše brendirane cigarete “Hollywood”, ali iznad svega igraju salsu, brzi ritam i vole svoju zemlju. Dokle će to trajati širom Južne Amerike, to niko ne zna. Čeka se historijski prelom globalizacije za povratak čovjeku kao ljudskom biću i pravednom društvu ili će vrijeme izbrisati Fidelovu iluziju.

Nedaleko od centra sela obišli smo gazdinstvo domaćina Benita. Dočekuje nas lično šarmantni srednjovječni gazda poštucanih brkova sa širokim osmijehom i karakteristićnim kubanskim slamenim šeširom ispred svoje drvene sušionice duhana. To je građevina sa visokim plafonima pokrivena gustim palminim lišćem gdje se u sezoni na visinu I na promahi ostavljaju buketi zelenih liski duhana da ih vjetrovi niz dolinu Vinales pozlate, a poslije toga vješte ruke ih bolje od svake mašine uvijaju u debele cigare. Priču nam je dočarao do kraja ličnim uvijanjem i po želji probanjem tompusa na izvoru. Pravi uživaoci su klimoglavom odobravali gazdi da je kvalitet izuzetan. Gazda Benito je objasnio da se radi o klasičnoj proizvodnji onako kako su radili  njegovi preci.

Poslije revolucije 1961 god. poljoprivredno zemljište je prešlo u državno vlasništvo. Posljednji 20 godina dolazi do postepenih promjena. Benito je vlasnik 10 hektara zemlje i bavi se proizvodnjom kafe i duhana za tržište. Zapošljava pet radnika koje dnevno plaća po četiri U$. Od svoje proizvodnje obavezan je da državi proda po monopolskoj cijeni 85 odsto, a 15 odsto za slobodnu prodaju. Pored cigara posluženi smo izvrsnom kafom iz domaće proizvodnje za koju smo se uvjerili da se suši na suncu rasprostrta po drvenim pločama. Okućnica je kao ogledno dobro sa raznim egzotičnim rastinjem.

Na rastanku smo se zahvali Benitu na gostoprimstvu i opštoj ljubaznosti i duhovitosti Kubanaca, a i on je završio susret sa lokalnom dogodovštinom. Ispričao je anegdotu o rivalitetu građana ili varoške gospode iz sjedišta Provincije Pinar i seljaka iz Doline Vinales. Ljudi iz Doline hvale se da žive zdrav život na čistom vazduhu u prirodi pa su zato i pametniji, a varošani kažu da su  kulturniji, imaju bioskop, izložbe, pozorište i razne događaje. Ovi iz Doline im odgovaraju: ”Ne bi se reklo,vidjelo se to kada ste zidali zgradu pozorišta u atrijumu vam ostao zazidan bager koji ste primjetili tek po završeku posla,a onda ste bili u dilemi da li da rušite građevinu i prepravite u mural da pokazujete kao spomenik mudrosti.”

Tomislav Stanić