Purpurni nar Andaluzije Granada
,,Ko nije vidio Granadu, nije vidio ništa.”
Priču o ovom nevjerovatnom gradu počinjem rečenicom koja je i mene natjerala da se za njega zainteresujem. Sada, nakon posjete, mogu slobodno reći da se sa njom u potpunosti slažem. Nijedan andaluzijski, a mogu slobodno reći i španski grad, nema to što ima Granada, grad koji svoje ime duguje naru.
Nedaleko od snježne Sijera Nevade, u dolini reke Daro, okružen brdima, smjestio se ovaj mavarski biser, koji ni poslije više vijekova nije izgubio svoj šarm i ljepotu. Vjerujem da je jedini grad koji je teško “prebolio” špansku Rekonkistu i proterivanje Arapa, jer se i danas osjeća ta neraskidiva veza na njegovim ulicama, u njegovim mirisima i ukusima… U zidovima velelepnih građevina uklesane su tajne mavarskih vladara, a simbol grada – čuvena palata Alhambra svjedok je jedne nezaboravne historijske epohe čitave Španije. Šetnju gradom započinjemo iz starog jegra. Uskim kaldrmisanim uličicama penjemo se u četvrt Albaizin, gdje vas pri svakom koraku opijaju mirisi arapskih čajeva i kolača, pa stičete utisak da se nalazite u nekoj arapskoj zemlji. Čajevi su nešto što se ne smije preskočiti, pogotovo u autentičnom arapskom ambijentu. Nešto dalje od Albaizina, i dalje smo na kaldrmi i polako se penjemo ka brdu Sakromonte, mjestu rođenja flamenka! Jedinstveni duh španskih gitanosa hodama ulicama, na kojima i danas tiho odjekuju sjetni i strastveni zvuci flamenka i španske gitare… ništa me ne pokreće tako dobro kao emocija španskog flamenka! Lakoća pokreta, snažna energija, strast koja vam struji u venama.. jednostavno, španski duh!
Ponijeti zvucima gitare i vrelinom Granade, uspinjete se polako na vidikovac San Nikolas, gdje vas čeka susret sa NjOM, njenim veličanstvom Alhambrom! Ne postoji riječ kojom se opisuje taj osjećaj. Oči u oči, ostavlja vas bez riječi. Ne skidate pogled sa nje. Pružate ruku da je dodirnete, ali vam se ona samo osmjehuje sa druge obale rijeke, zadržavajući svoju čar i šarm. Lorka je u jednom od svojih djela opisao “njene kule od cimeta”, pokušavajući da na neki način istakne njenu autentičnu crvenu boju, koja joj je zapravo i obezbjedila ime (Alhambra na arapskom znači crvena tvrđava). Njeni zidovi kriju možda najveće tajne mavarske historije, koja će ostati neispričana, ali koja vam ostavlja mogućnost da je sami ispričate, uz malo maštovitosti i tajanstvenosti. Otvarajući svoja vrata i kapije svojih rajskih vrtova, Alhambra postaje pravo svjetsko čudo! Zapravo, bila bi šteta nemati mogućnost da barem u par sati posjete ne prođete tim vrtovima i bar na tren osjetitee duh Mavara. Smatra se da su upravo Mavari zaslužni za otkrivanje Novog svijeta, jer je zahvaljujući njihovim mapama Kolumbo otkrio Ameriku. Uz to, bili su vrhunski poznavaoci matematike, medicine i arhitekture, u šta imamo prilike da se uvjerimo, posmatrajući Alhambru.
Ali, Španija danas ne bi postojala ovakva kakva jeste da nije bilo čuvenih “Reyes catolicos” – Isabele i Fernanda. Svojom borbom i upornošću, stvorili su državu kakva je danas i zato stanovnici Granade s ponosom i poštovanjem upiru prst u katedralu u kojoj oni danas počivaju. Kao što rekoh, jedinstvenost Granade je upravo u prožimanju mavarske i španske historije i kulture, koje se jedna prema drugoj odnose sa dubokim poštovanjem, jer jedna bez druge ne bi uspjele.
Dan u Granadi se polako završava. Posmatram zalazak sunca iznad Alhambre, gledam u ovaj magčni, purpurni nar ispred sebe i uživam u šoljici čaja. Previše utisaka, previše oduševljenja. Malo koji grad uspije da vas pridobije tako lako i brzo. Svoju priču završavam ovdje.
Ostaje mi samo da se nadam da sam vam dočarala barem djelić onoga što vam Granada zaista pruža. Na vama je da odlučite da li ćete se prepustiti španskoj gitari i zaplesati u pravcu Granade.
Milena Matić