Budim se u svojoj sobi. Imam osjećaj kao da sam danima spavala. Čujem sestru iz kuhinje kako sa nekim razgovara telefonom: „Stigla je. Rano jutros je stigla. Kaže da joj je bilo prelijepo i da je Krakow divan“. Mmm, Krakow i taj slatkast miris po ulicama. Zatvaram oči i vraćam se tamo. Prostrani trg u centru grada, drugi po veličini trg u Europi, oivičen baštama kafića i prošaran ljudima koji po njemu šetaju. Na trgu se nalazi crkva Sv. Vojćeha, jedna od najstarijih u Krakowu i gradski toranj sa koga se napun sat oglašava trubač „sa prekinutom melodijom“. Naime, nekada se na tornju nalazio trubač koji je najavljivao dolazak neprijatelja. Tokom najezde Tatara, u XVIII vijeku, trubač je pogođen strijelom i melodija je prekinuta. U znak sjećanja na ovaj događaj, na svakih sat vremena pušta se melodija koju je svirao, među Poljacima poznata kao „prekinuta melodija“.

Ovo nije jedina legenda Krakowa. Naprotiv, to je grad poznat po svojim legendama od kojih se brojne vezuju za brdo Vavel na kome se nalazi istoimeni dvorac i katedrale Sv. Vaclava i Sv. Stanislava Biskupa. Čuvena Zigmuntova kula sa pet zvona, smještena na sam vrh brda, svojom zvonjavom rastjeruje oblake idonosi lijepo vrijeme. Svaka djevojka koja dotakne klatno biće sretna u ljubavi zauvijek.

Sestra me budi… „Još samo malo“, promrmljam pospano. I opet nazad u Krakow. Zapravo, u okolinu Krakowa. Jezivo uskim stepenicama spuštamo se duboko pod zemlju, u rudnik soli Velička. U krug, u krug… U jednom trenutku hvata me panika od premalenog prostora. A onda oduševljenje! Na oko 130m pod zemljom velika koncertna sala napravljena u stijenama od soli. Skroz na dnu dvorane, raskošna kapela. A po zidovim replike velikih umjetničkih djela, među kojima i Tajna večera, isklesana u soli. Šetamo za vodičem, koji nam objašnjava kako je nekada izgledao postupak dobijanja soli. I stižemo do podzemnog jezera, gdje nas ostvlja koji trenutak da uživamo. Na sreću, iz rudnika izlazimo liftom. Mada, i kad bismo opet morali stepenicama- vrijedelo bi!

Nakon obilaska Aušvica i Birkenauera, koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata, dugo niko nije progovarao ni riječ. Vidjeti sve te zgrade okružene bodljikvom žicom, krevete na tri sprata. Zid smrti,gasne komore, krematorijum, sve predmete koje su ljudi, ubjeđeni da tu dolaze da žive i rade, ponijeli sa sobom. Fotografije iz tog perioda užasa. I sve to baš tu, ispred nas. Stvarno i opipljivo. Realnije od bilokog filma. I vodič koji izgovara neke ogromne cifre, broj ljudi koji je tu izgubio život.

I na kraju, večernja vožnja kočijama kroz Krakow i kuhano vino. Grad koji sija hiljadama uličnih svjetiljki. I sestra koja ovog puta ne odustaje:“Hajde, budi se.. prespavala si čitav dan. Hajde da čujem kako je bilo..?“ i onda sve ispočetka.

Kristina Janošević