Lice Barcelone

Zalutala sam duboko negdje u nepoznate ulice Bario Gotika. Tražila sam njeno srce. Jer svi su mi govorili da ga je nemoguće naći u samom centru, već se moram potruditi i istraživati okolinu ako želim da ga nađem. A čvrsto sam željela. Da ga čujem kako kuca, da ga osjetim, jer ću jedino tako znati šta osjećam prema njoj. Kraj jedne ulice otkrivao je početak druge i tako mi pomagao da mnogo ne razmišljam gdje da krenem. Ona me je nosila. Prolazila sam pored dosta kafića na otvorenom, iz ponekog se čuo dobar stari kante hondo i opojni zvuk gitare. A ljudi se vesele, pjevaju, nazdravljaju… Išla sam dalje. Moje tumaranje se završilo na jednom trgu. Ni sama ne znam zašto sam tu stala. Trg je bio običan, popločan nekim tamnim kamenom. Ispred mene nalazila se katedrala, sasvim nepoznata. O njoj ranije nikada ništa nisam čula, a iskreno, ni o trgu. Šta radim baš ovdje? – pomislila sam. Pritom nije bilo ni mnogo ljudi. Ali nešto u meni je govorilo “Ostani još malo”. Nakon samo nekoliko minuta, počela je polako da navire bujica ljudi. Cijela ona radost iz prethodno viđenih kafića prenijela se upravo na ovaj trg. Mnogi su posjedali na stepenice ispred katedrale, pa sam i ja slijedila njihove postupke. A onda – spektakl. Momak i devojka, dvije izvrsne akrobate izveli su svoj nastup sa obručem. Prevrtali su se, skakali, dodavali obruč jedno drugom. Hiljade ljudi stajalo je u krug oko njihove imaginarne bine na trgu i s nevjerovatnim ushićenjem pratilo nastup. Nevjericom u znaku otvaranja usta i ponekim “Bravo” pokazivali su svoje divljenje. Aplauz nije izostao. Trebalo mi je malo vremena da dođem k sebi. Bilo mi je sve jasno – i zašto su svi ljudi ovdje, a i zašto sam ja ovdje. Pronašla sam ga! Srce Barcelone upravo se nalazilo na ovom trgu, u ovim ljudima i u onome što sam osjetila dok sam gledala ovo, a osjetila sam se kao kod kuće. Nevjerovatan je osjećaj da možeš neki grad nazvati svojim drugim domom. A istog sam trena znala da Barcelonu sigurno mogu.

Time pokazujem šta je sve izazvala u meni. Kolike je emocije probudila. Da može samo čuti moje misli, sad kad sam već kilometrima daleko, da čuje moje izvinjenje jer sam očekivala da ću sresti princezu, a imala sam čast da upoznam kraljicu! Da zna da joj se divim na svemu što posjeduje. Da. Ona je bogata. Takvom je čine ljudi, plaže, uspjela urbanizacija, ali i velelepna djela arhitekture raznih perioda. Kada se pomene arhitektura Barcelone, svima je poznato samo jedno ime – Antonio Gaudi. Ali ne! On ne treba biti sinonim za Barcelonu. On je samo ukrašava. Jedna šetnja biće nam dovoljna da se uvjerimo da su kuće Mila i Batljo, Park Guelj i Sagrada Familija samo četiri dragulja na kraljičinoj kruni! A ona je cijela satkana od njih.

Pogled sa brda Monžuik će vas ostaviti bez riječi. Vidjet ćete Barselonu iz sasvim drugačijeg ugla, zadivit će vas njena veličina! Ona je grad prošlosti, budućnosti i sadašnjosti. Grad trenutka. Treba iskoristiti svaki sekund. Jedno veče vas očekuje stajanje u redu i guranje u gužvi zarad nevjerovatnog iskustva – spektakla Magične fontane. Ona svira melodije poznate svuda po svijetu (možda se provuče i koja srpska pjesma!), mijenja sve dugine boje i stvara nijanse. Njena voda se izdiže visoko, a onda mijenja oblik, pa opada, i tako sve u krug. Izgubi čovek tad pojam o vremenu, jer prepusti čulima sluha i vida da osjete ovu fantaziju! I kad se završi, niste svjesni da je već ponoć. Dobra stvar je što ulice Barce nikada ne spavaju. Predveče se obično izađe na neku večeru, ili u bar na pivo i sangriju (jer to su ipak Španci), a onda počinje noćni život. Klubovi po cijelom gradu prepuni su do zore, a izjutra, kako se sunce budi tako i građani sa osmjehom na licu i puni entuzijazma kreću u novi dan. Šetajući se Ramblom u prijepodnevnim časovima, nailazit ćete na različite ljude. Ali jedno je sigurno – svi će vam se osmjehnuti i pozdraviti vas. Sa nekim ćete sigurno zastati da prozborite nešto. Ne ustručavajte se zbog nedovoljnog poznavanja španskog ili engleskog jezika. Osmjeh će govoriti. Kada sam to lično iskusila bilo mi je jasno zašto je prva riječ koju sam naučila na španskom bila baš “hospitalidad” (gostoljubivost). Na sljedećem koraku zastat ćete da kupite makar jedan cvijet, ali biće vam teško da se odlučite koji, pošto će vas svaki primamiti svojim mirisom i jarkom bojom. Teško će vam biti da izaberete i najljepši suvenir za drage osobe. U marketu Bukerija u srcu Ramble nećete moći da odolite a da ne kupite slatke proizvode koji vam se nude. A ni ribu. Ili čuveni hamon. I sam Lorka je jednom prilikom rekao da je Rambla jedina ulica na svijetu za koju zna da nema kraja.

Tokom vremena za ručak ukoliko se zateknete bilo gdje na ulici hodat ćete nevoljno, a vodiće vas mirisi koji dopiru iz najbližih restorana. Nikako nemojte zaobići tapas barove. Tamo vas čekaju minijaturni obroci – čuveni montaditosi, kojima nećete moći da odolite. Ne gledajte sliku na meniju, razočarat će vas. Takođe se ne zavaravajte. Ti minijaturni obroci ne vode računa o vašoj liniji, već vam naređuju da ostavite mjesta za drzert – ćurose!  Osim toga, ljubiteljima morskih plodova na raspolaganju će biti čuvena paelja. Nikako se ne smijete vratiti kući, a da sve ovo niste probali. To je još jedan vid upoznavanja grada i kulture. Nešto što se ne može opisati, već samo doživjeti.

Koliko god vremena da se provede u Barceloni malo je. Povratak kući nije lak, koliko god da ste nostalgični, kad znate da ćete ubrzo čeznuti za njom. Mudra je ona. Ne da da joj tako lako okrenete leđa i odete. Da je zaboravite. Svjesni ste da je to nemoguće. Sklapate oči i sjećate se svih proživljenih trenutaka. Gledate fotografije i shvatate koliko ste ispunjeni i srećni. Koliko ste bogatiji. Sve vam je dala. Sitnice su bile dovoljne, zavela vas je, pali ste na njen šarm, a sad vam ne da da se oprostite kako treba. Takva je ona. Svi koji jednom odu stalno joj se vraćaju u mislima. Ali ona je uporna i neće se zaustaviti dok se ponovo ne sretnete licem u lice.

Jelena Lukić