Crni mačor na crvenoj vjetrenjači

Godine pripreme dokumentarnim filmovima, knjigama iz historije umjetnosti, masonskim spisima, guglovim čovečuljkom, 3D mapama, nisu mogle pobjediti taj prvi pogled na grad sa mosta preko Sene. Mnogi su ga vidjeli, obilazili, vraćali mu se, a meni je bio san, dugogodišnji. Čekala sam ga kao što visibaba čeka proljeće, komarac ljeto, kiša jesen, irvas zimu... I eto, dočekah momenat da Sena ostaje pod mojim stopama, da ulazim na Periferik zakrčen automobilima i gledam u Ajfelovo čudo što buši oblake.
Kako su nekada Parizi, keltsko pleme kome grad duguje ime, pravili okupljanja oko tvrđave Lutecija na ostrvu Site i smišljali strategiju borbe protiv dosadnih Rimljana željnih da osvoje svaki kamen starog kontinenta, tako danas uglađeni Francuzi sa aurom ispunjenom Seforinim parfemima mozguju o planu oslobođenja od najezde turista i uživanju u nekom kutku prijestonice bez škljocanja fotoaparata. Pariz je grad umjetnika i intelektualaca, grad stvaralaštva za koje je potrebna posebna vrsta inspiracije. „Grad svjetlosti“ sve teže isijava novim djelima, a Hemingvej, Pikaso i Dali treba da se osmjehnu La Belle Epoque. Turisti su poput Rimljana preuzeli grad i podigli ga na ljestvici najpopularnijih svjetskih destinacija na 3.mjesto. Cijenu plaćaju umjetnici... Međutim, neki i dalje odvažno brane svoje četvrti kao što prepredeni Crni Mačor brani Monmartr, raj za boeme, slikare, plesače, glumce...

Sive i bijele njegove drugarice, pretežno ofucane mačke, se upliču oko nogu dok pokušavate proći pored suvenirnica, preprodavaca iPhone-a, kradljivaca koji vrebaju vaše tašne i džepove... Gužva vas nosi, ali je ne osjećate... Uživate u zvuku kantautorskih pjesama sljedbenika Zaza, pozirate crtaču karikatura, degustirate čokoladu i stari sir. Pogled luta svuda, dok ne otkrije bjeličasti odsjaj šate-landon kamena. Stepenište usred travnjaka vodi pravo do nje. Odvažna, sama, bijela poput anđela, sa vrha brda čuva grad, ali i tajne Van Goga, Renoara, Tuluza Lotreka. Izgrađena je po ugledu na istanbulsku Aja Sofiju i Crkvu Svetog Marka u Veneciji,  sa temeljima 33 metara pod zemljom i konjičkim statuama Jovanke Orleanke i Luja IX. Sakre Ker nam svoje srce pruža na dlanu, a Isus sa apside kao da želi da primi u zagrljaj cijelo stado. Njena izgradnja bila je znak pokajanja zločina Pariske komune, a podizala je i moral razuzdanog stanovništva ovog kvarta. Danas, uličice oko nje ispunjene su tezgama sa kuhanim vinom, hostesama restorančića i slikama – modernim, crno-bijelim, vodenim bojama oslikanim, izblijedelim, reprodukcijama itd. kao da su Orsej, Luvr i Pompidu centar izneli umjetnička djela na otvoren prostor.

Zaboraviš na mapu, prostor oko sebe i lavirint ulica, jednostavno se prepustiš lutanju. Udišeš umjetnost! Stavljaš kravatu satkanu od inspiracije… I ideš kao prosjak bez misli o domu, lebdiš na oblacima notnog sistema i upadaš poput sjene u najpoznatiji kabare na svijetu da popiješ piće sa Edit Pjaf i Frenkom Sinatrom. Chat Noir u svom najvernijem crnom krznenom “odjelu”, se umiljava oko kraka crvene vjetrenjače… Moulin Rouge! Njegova svjetla zasljepljuju, njegova energija osvaja, njegova vjetrenjača ne prestaje da se vrti još od XIX vijeka. Mulen Ruž nije samo noćni klub, on je legenda koja je osvajala svijet, stvarala romane, filmove i slavne ličnosti. On sija naspram svojih susjeda, seks-šopova, seksodroma, svega što podsjeća na Crvene fenjere Amsterdama. Ovo je ipak Pariz, ovdje je i odsustvo morala pod velom elegancije… Sa čipkom galantnosti na rubu sakoa.
I dok šetam mokrim ulicama sa kojih Pariz osjećam na dlanu, zaobilazeći barice, ulazim u suhi metro. Zaklon mi je dobrodošao da saberem misli. Gledam... Kiša ne prestaje, a u Parizu kao da vlada nestašica kišobrana. Mnogi ljudi u mantilima, sa raznobojnim šalovima oko vrata šetaju dok im kiša natapa kosu. Zašto? Neko mi je objasnio da je najbolja stvar šetati Parizom po kiši... Erupcija inspiracije je neizbježna, kažu. Magija crvene vjetrenjače, crnog mačora i sive kaldrme treperi oko  tebe, pucketa, opija te...Da probam? “I eto nove teme za pisanje”,rekoh sebi, “lutalice sa Monmartra”…

Maja Jauković