Colmar magija koja očarava

Nikada prije za njega nisam čula, a odmah sam željela tamo da odem. Ni sama ne znam šta me je to toliko privuklo da sam odmah rekla: “ovo mjesto i nijedno drugo”. Možda nekoliko simpatičnih slika koje sam vidjela na internetu? Možda sam osjećaj da se upuštam u neistražene predjele? Danas, vrativši se s puta mogu jedino da budem zahvalna tom odabiru jer nakon povratka moj pogled na svijet nije isti. Ja nisam ista. I onda se slobodno mogu zapitati: koliko je još ovakvih mjesta na svijetu koji mogu pružiti maksimalno opuštanje i razonodu, uljepšati i proširiti vidike i usaditi se toliko u sjećanje bivših posjetilaca, a mi ih ne poznajemo. Ko zna da li ćemo ih ikada i upoznati…

Bio je to, na iznenađenje svih nas, sunčan 31. decembar. Gradić je odisao nekom svježinom u samom startu, mi smo bili puni entuzijazma, a pred nama je bilo mnogo toga da otkrijemo. Da. Upravo tada bajka je počela, samo što mi je trebalo vremena da to i shvatim. Srce grada, pješačka zona, imalo je mnogo toga da ponudi, a ja sam na raspolaganju imala malo vremena. “Baš je simpatična ova kućica” rekla sam vidjevši prvu u nizu i ne znajući šta će me tek čekati na putu kroz grad.

Što sam duže šetala, to sam bila sve srećnija i zadovoljnija. Baš ovakva mjesta sam tražila! Grad je bio poseban. Svaka kuća je bila ista, a svaka različita na svoj način. Karakteristične fasade i tehnike rada su im bile iste, ali je svaka bila druge boje i dekorisana na drugačiji način. A bila je Nova godina. Bilo je idealno okačiti po jednog Deda Mraza na prozor ili na staklu napisati “Sretna Nova godina”. Ali za stanovnike Colmara to bi bilo malo. Njihov grad je morao biti poseban. Njihovi domovi su morali biti ukrašeni do sitnih detalja. Na terasi jedne kuće stajao je Deda Mraz koji je kao pokušavao da uđe kroz vrata. Ispred ulaznih vrata druge kuće stajao je Snješko Bijelić, a prozore sljedeće ukrašavali su ogromni plišani medvjedići sa paketićima u rukama. Ali to je bio samo početak. A evo ja stojim ispred svake od njih i srećna sam što vidim da novogodišnji i generalno praznični entuzijazam još opstaje kod nekih ljudi. Zadovoljna sam što i dalje postoje oni maštoviti ljudi koji rade nešto iz lične satisfakcije. Nažalost, nisam imala priliku da upoznam neke lokalce, ali sigurno bih imala mnogo toga interesantnog da čujem.

Opojni miris vina kružio je centrom. Odakle li se to osjeća? Kako sam se šetala sve je bio jači te sam pretpostavila da ću se ubrzo naći ispred nekog kafića. Ali ne, izašla sam na jedan od mnogih trgova ovog grada koji je bio prekriven malenim kućicama – tezgama, a na jednoj od njih se upravo prodavalo vino. Kupivši vino, dobijale su se i čašice sa znakom Colmara. Autentičan suvenir!

Ostatak tezgi prodavao je ručno izrađene ukrase za jelku ili suvenire ili neku njihovu tradicionalnu klopu. Sve to je trebalo pažljivo pregledati, prepustiti sebe uživanju, slikati i onda ponešto kupiti.

Kanali koji prolaze gradom takođe su bili atrakcija s obzirom da se na jednom našao brodić u kome je bio Deda Mraz. Naravno, moj fotoaparat je i to zabilježio. Idiličan je bio prizor još neotopljenog snijega koji se zadržao na ponekim četinarima koji su išli duž kanala, a s druge strane isti takav snijeg prekrio je krovove šarenih kuća.

Padao je mrak, a grad je postajao sve interesantniji. Odjednom upališe se sve novogodišnje lampice i grad preraste u nešto više od realnosti. Osjećaj je izvanredan. Osjećaj koji se riječima ne može opisati. Gledam u jednu zgradu i ne mogu da shvatim da u njoj neko živi. Bila je preukrašena lampicama koje su, osvjetlivši se, imale oblik jelke, paketića, mašnica… Dečiji luna-park je puštao lepršavu muziku, pored su stajali bilbordi Diznijevih crtanih filmova i sve je sugerisalo samo na jednu stvar – zemlja igračaka, zemlja iz snova. Da. Colmar je bio upravo to.

Mogu samo pomisliti, sad kada sam kilometrima daleko, kako li izgleda moj Colmar sada. Kako li izgleda bez onog osvjetljenja i bez novogodišnje euforije. Kako li izgleda sad kada priroda počinje da se budi. Ne mogu ga zamišljati kao na slikama, jer sam se uvjerila da slike ne mogu prenijeti dušu grada, njegov miris, njegove boje. Mogu samo da vjerujem da je mnogo bolji od toga. A moj um ne dostiže do tolikog savršenstva. Morao bi da se uvjeri sam.

Već zamišljam cvijeće još šarenije od kućica, kanale kojima plove brodići, ali sa puno pozitivne energije koju sam imala prilike da vidim. Koju mislim da u svom rodnom gradu nemam.

Vratila sam se sa mnogo misli u sebi koje ne mogu verbalizovati, sa mnogo promjena koje želim da izvršim. Samo sam sa slikama ostala kratka. Žao mi je što, koliko god da ih imam, neće biti dovoljno da prikažem na najvjerniji mogući način ono što je moje oko vidjelo. Jedna kuća, a milion misli. Jedan grad, a toliko toga da se kaže. Za ovakva mjesta čak je i vječnost mala, ako se dovoljno prepustite užicima. Ovakva mjesta nikoga ne ostave ravnodušnim. O ovakvim mjestima se dugo prepričava. U ovakvim mjestima ostaviš svoje srce i ovakvim mjestima se uvijek vraćaš. I da, ja ću se na proljeće vratiti. Svaki grad valja upoznati u više navrata.

Jelena Lukić