Chang Mai Tajland

Počneš od vrha planine i nevjerovatnog pogleda. Onda se vratiš u grad i kreneš. Izgubiš se. Jednom ili više puta. Sve misliš tu je guesthouse, iza ćoška, a onda izađeš na sjevernu kapiju grada. Onda opet uđeš, pa naiđeš na najgotivniji seknd hend ikada! U njemu ima i bicikla. Lijepa, skoro nova, bicikla s drumskim točkovima. Đani cijelih par minuta razmišlja da je kupi, a onda se ipak javlja da je u Chang Maiju, da to nekako mora dostaviti do kuće, pa se teška srca oprašta od bajsa. Idemo dalje, tu smo, blizu smo, opet mislimo. Ovo je stvarno grad hramova. Na svakih nekoliko stotina metara, ili manje, po jedan. Prolazimo i pored škola. Tu je najbolja ulična hrana. Sve je smješno jeftino i ukusno. Mi biramo isto što i klinci ispred nas. Nešto na štapiću. Zasad neidetifikovano. A klinci su slatki (ne mislim kao ukusni, neko simpatični) i uniformisani. Jedino im se razlikuju privjesci i ukrasi na ruksacima. Istražujemo dalje. Evo nas, kod ovih motora treba da skrenemo. Ili ne. Zaobilaznim putem stižemo do guesthousa. Vlasnik nas uvodi u priču o tajlandskom boksu. Kaže večeras je super meč i to svakako moramo da ispratimo.

Prije meča idemo na night bazar. Otvoren svako veče. I možeš da nađeš sve što ti treba. I za nijansu je jeftinije nego u Bangkoku. Opremamo se grickalicama i odosmo na stadion da gledamo boks. Sjedamo na tribine, na najviše mjesto. Dole ispred ringa s postavljene stolice za VIP goste. Biće pet mečeva. Tigrova mast se osjeća u vazduhu. Možemo i da se kladimo, s lokalcima, al mi to ipak radimo između sebe, bez novčanih ulaganja. Ne moram da napomenem da sam pogodila svih pet pobjednika. Izgleda imam oko za fajtere. Možda jednog dana mogu da budem skaut, ako poželim da mijenjam profesiju.

Svakim udarcem stadijumom se prolomi uzvik navijača. Taman da ti održava adrenalin na nivou. Taman da se i ti osjetiš kao jedan od njih kad počnes zdušno da navijaš za favorita. Više ne grickamo sjemenke nego nokte. U međuvremenu je počela kiša. Jaki ljetnji pljusak. VIP dio je poplavljen, dok smo mi suhi i kada biva kristalno jasno ko je tu ustvari pravi VIP. Ali mečevi su završeni, i mi moramo nekuda proći, a drugog puta nema nego kroz baru. Ili jezerce. Patike pod mišku i udri! Preko vode. Voda je do koljena (mišu do koljena, žabi do ramena) sad malo i dublja. Mi srećni! Kao mala djeca! Takvi i odlazimo na spavanje.

Evo nas. Ovo čekamo. Mister Pi je naš vodič kroz džunglu. Pokupio nas je u smještaju, napravio pauzu na lokalnoj pijaci, a onda nas odveo na prvu stanicu ove avanture - u kamp slonova. Znate li da mama slon nosi bebu slona u stomaku tri godine? Polako se ukrcavamo na slonove. Lijepi su. Ogromni su. Hrapavi su. Mi, dva po dva, u sjedaljki na njihovim leđima. Opremamo se bananama i šećernom trskom da ih usput hranimo. I lijepo je. Uzbudljivo. Vodič našeg slona u jednom trenutku silazi sa istog i ostavlja nas same da upravljamo. Hua (desno), sia (lijevo), hua, sia, hua, sia sia... Aaaaaa! Skrenuli smo s puta, krenuli u provaliju. Vodič kulira i puši cigaru umotanu u bananin list. Opušten je. I nama kaže nešto na tajlandsko-engleskom. Mi to shavatamo kao znak da treba da se opustimo i mi. Nastavljamo normalno. Prelazimo rijeku na slonovim leđima. Sjajno je!

Svi se opet skupljamo i idemo dalje. Počinje treking kroz džunglu. Mister Pi misli da je smješno ako za svaku lijanu kaže serpenta (sa nama idu i dvoje Italijana pa izgleda ipak zna par italijanskih riječi više nego srpskih). Kad vidi da ne možemo više, napravi pauzu. Ima više od 60 godina i žilaviji je od svih nas. A kupaće gaće su mu posljednji modni krik. Stajemo na vodopadu da odmorimo i da se osvježimo. I stvarno je tako. Neki kažu da vide pravu serpentu. Ja se ne trudim ni da pogledam u tom pravcu - plašim se.

Stižemo do sela. Mr Pi nam pravi večeru. Seljaci nam donose svoje rukotvorine da kupimo. A gomila djece počinje da pali vatru. Poslije večere se skupljamo oko iste gdje deca počinju da nam pjevaju pjesmice dobrodošlice. Morali smo da uzvratimo. I pjesmom i slatkišima. Likija je malena u roze duksu s pretjerano dugim rukavima. Mislim da i dalje ima zalihe slatkiša koje sam joj prošli put ostavila. Tako puna srca ležemo u improvizovane krevete, tj. dušeke i vreće za spavanje i jedva čekamo sutra.

Opraštamo se od dječice i od sela i nastavljamo džunglom. Sad je malo lakše jer uglavnom idemo nizbrdo. Mr Pi nam objašnjava koja biljka liječi glavobolju, a koja slomljeno srce.

Ručak pa rafting na bambusovim splavovima. Troje ili četvoro na jedan splav. Zavisi koliko smo debeli. Ja se mijenjam s Acom, pa završavam na splavu s Amarom i Živicom. Amar hoće da bude skiper. Pravi skiper mu dozvoljava, daje mu bambus-veslo, ali ne i potpunu kontrolu. Pitam se zašto - nismo pošteno ni krenuli, a već smo se prevrnuli. Skiper kaže da mu se za 10 godina ovo nije desilo. Nastavljamo, pa opet upadamo u vodu. Urnebesno je. Svi nam se smiju. Na kraju skiper oduzima Amaru dirigentsku palicu, pa nastaljamo relativno normalno. Pozdravljamo Tajlanđane koji su došli na kupanje. Vidimo i slona gore i neke druge ljude na njegovim leđima. Mašemo im svima, mi se vraćamo u Chang mai. Veče nam je rezervisano za živu muziku, hladan Chang i sumiranje utisaka... Šta ćemo sutra?

Zoo vrt. Panda. Neke čudne životinje, neke lijepe životinje. A poslije toga, masaža. Tajlandska. Najbolja masaža ikada! Nas dvije koje se smijemo kao lude na brašno sve dok njih dvojica nisu počeli. Odjednom, obrt. Irena je ozbiljna u ostvarivanju cilja da se uda za masažera. Gotovo je. To je to. Sad se smijemo, ali od zadovoljstva. Irenin "muž" dobija gratis zagrljaj dok se u pozadini čuje pjesma - bićes moj kunem ti seeee... :)

A predveče, cijela ulica zatvorena, a i ove male sporedne. Hrana na svakom ćosku i tezge na trotoatu i po sredini ulice. Nedeljni bazar je u toku. Raznorazne đakonije, garderoba, kozmetika, igrice od drveta, tangrami i slično. Prodavac kaže daće nam popust ako uspijemo da složimo. Nas je tri i treba nam pola sata. Al' nam je baš zabavno! Na kraju nam otkriva cake i za neke druge igre. A daje nam i popust. Irena kupuje i sliku. Od drveta. Sa slonovima. Izgleda su na sve nas ostavili snažan utisak. Kupujemo i ukrase za kosu, svaka po jedan, da budemo prelijepe ostatak putovanja.

Kupile smo i lampion i pustile ga u nebo, s jednom željom - da se vratimo ovdje i sve ovo ponovimo!

Jana Đurđević