Bohemia

Hladna decembarska noć. Na parkingu Sava Centra stojim sa fasciklom u ruci, sa okačenom smješnom slikom oko vrata i naravno, sa osmjehom na licu. Čekam svoje saputnike u nadi da će i ovo putovanje biti nešto posebno. Opet me puca adrenalin i opet osjećam euforiju. Čak i poslije svih mojih putovanja u protekle 3 godine i svih lutanja po Aziji i Americi, ja i dalje osjećam istu energiju i sve me to i dalje vuče kao da nigdje nisam ni bio.  Kapiram da drugi ljudi slusajući mene i moje kukanje za putovanjima steknu utisak da sam neopisivi snob.  Neko nije izašao dalje iz dvorišta po nekoliko godina, a ja kukam što sam mjesec dana u Beogradu. Ali šta da radim, putovanja su moj smisao života i tako će uvijek biti. Kao i u drugim stvarima, i ovdje je isto, što više imaš, to više želiš. Ja samo želim da putujem bilo gdje. Ovoga puta sam izabrao Prag. Već sam bio tamo 3 puta, ali sam uvijek bio i suviše kratko da bih vidio sve vrijednosti “Zlatnog grada”.  Zbog toga sam između Amsterdama, Berlina i Dizeldorfa izabrao Prag. Berlin želim da vidim sam i bez poslovnih obaveza, u A-Damu sam bio i previše u posljednje 2 godine, dok će Dizeldorf će sačekati neko vrijeme.
 

Ljudi polako pristižu i počinju sa svojim pitanjima. Sve je kul, svi su raspoloženi. Kako da ne budemo raspoloženi, idemo u Prag za Novu Godinu. Dosta putnika sam upoznao u agenciji, ali neke sam vidio prvi put. Krećemo put Novog Sada da pokupimo ostale pa onda pravac Česka Republika. Dobra je bila priča u busu, niko nije pravio probleme,  rijetko ko i da je pio, grupa je bila baš štreberska, ne u lošem smislu već su ljudi bili baš normalni i kulturni. Malo muzika, malo priča, malo film i već smo nadomak Praga. Meni nekako uvijek brzo prođe put gdje god da putujem, iako skoro nikad ne spavam. Uživam da noću zijevam u put i diskutujem sa vozačem o nebitnim stvarima. Često mi i neki putnik ili putnica dođe tu naprijed pa bude još zanimljivije. Po dolasku u Prag, moji dragi partneri iz hostela su se potrudili da nas odmah smjeste u sobe bez čekanja zvaničnog “check-in”-a. Baš su carevi u “PLUS hostelu” . Ako nekad idete u glavni grad Česke i nemate gdje da spavate, obavezno idite u ovaj hostel, jer je to najbolji hostel u Europi, a vidjet ćete i zašto. Mi smo se kratko odmorili i onda uveče otišli na krstarenje. Poslije je na redu bilo pivo. U stvari, ono je bilo u našem planu za svih 5 dana. Čak smo i za doručak pili pivo. Pored toga, u prvom planu su bile i kobasice. Ja, koji uopšte ne volim kobasice nešto posebno i koji rijetko kad pijem, sam u tome uživao svakog dana. Očaran sam Českim napitkom. Čak ni meksičko pivo ne može da se mjeri sa njihovim. Kažem to iz svog “bogatog” iskustva. “U FLEKU” je najbolja pivnica u kojoj sam ja bio i tu sam često vodio ljude.  Prvi dan sa grupom, šetamo po Pragu i krećemo se ka “U Fleku”,  ali je tamo bilo toliko puno da smo morali da potražimo drugo mjesto. Svratili smo u neki pab pored gdje smo ostali par sati, taman toliko da se po kiši vraćamo u hostel, jedan dio puta pješke.

Sutra je osvanuo 31.12. Nikada mi neće biti jasno šta to ima toliko posebno u tom datumu? Zašto se svi toliko lože i zašto svi očekuju nešto posebno i dižu toliku euforiju oko Nove Godne? Zašto se radujete, što ste stariji još godinu dana? Svi imaju neke planove, jedni hoće na trg, drugi u pivnicu, treći u klub, a ja sam htio na “drumm & bass”, baš zato što me nije briga za Novu godinu i zato što je ulaz bio 6 eura. Ipak, u grupi i nije bilo mnogo istomišljenika tako da sam te famozne večeri ostao sa tri ortaka. Prvo smo bili na trgu, ali je tamo bilo kao ponedeljkom uveče u Beogradu. Ubjedio sam ih da krenemo do “Matrix”-a, na “DnB”. Dolazimo tamo, a meni počinje da se rađa osmjeh na licu. Klub se nalazi u podrumu, išaran je grafitima, piće je mnogo jeftino, a ekipa je pa najblaže rečeno različita. Ko je bio sa mnom u “OVERTOOMU 301”, zna o čemu pričam. Moja ekipa je brzo otišla dalje, a ja sam ostao sam da đuskam uz Jungle koji je puštao neki klinac. Pivo, Drumm & Bass & freaks. I tako je počela moja 2010. U poređenju sa 2009.-om i nije neki početak, ali koga briga za te gluposti. Veče kao veče, dan kao dan. Sutradan smo kulirali i šetali po Pragu, a dan poslije toga je bio najbolji dan putovanja, barem meni. Razlog za to je bio izlet.  Išli smo u Drezden, grad koji je pretrpio najveća razaranja u Drugom svjetskom ratu, ne računajući naravno Hirošimu i Nagasaki. Koliko je samo lijep grad. Na ruševinama starog grada, Njemci su izgradili potpuno istovjetni, tačnije restaurirali su cijeli grad. Prelijepi vrtovi i palate. Napolju je bila prava mećava i kad je pao mrak, u Drezdenu je bila prava zimska idila. To mi je bio jedan od rijetkih dana u životu da sam stvarno volio što napolju pada snijeg. Kad smo kretali nazad, svi smo se smorili, jer odlazimo iz Drezdena. Ali, po povratku iz Njemačke, otišli smo u “underground pub”, gdje se to veče odvijala prava predstava. Nas desetak je bukvalno plakalo od smjeha i ta noć je stvarno bila mnogo dobra, takve noći čine suštinu putovanja i takve noći ti ostaju urezane zauvijek. Posljednji dan je bio rezervisan za još malo blejanja po Pragu. Dolazi bus isped “Čehovog” mosta i krecemo nazad. Rastanak na parkingu i veliki pozdrav do nekog narednog putovanja.
 

Hladan januarski dan. U Beogradu i dalje hladnoća i snijeg. Nema piva, nema kobasica, ali ima mnogo dobrih ljudi sa putovanja, ima mnogo uspomena i ima mnogo fotografija “Zlatnog grada”.  I naravno, puno energije potrebne za dalje funkcionisanje i sreću.

Miloš Janković