Berlinu se uvijek vraćaš

Berlin je bio vjerovatno jedna od posljednjih destinacija na mojoj listi želja. Sasvim slučajno sam ga posjetila i onda se dogodilo nešto neočekivano.

Stižemo u ranim jutarnjim časovima, i potpuno umorni od puta, smještamo se u hostel koji neopisivo liči na Hogvorts. Krećemo u obilazak i ono što me prvo oduševljava je metro, neki bi rekli njemačka preciznost. Dok se vozimo napolju se smjenjuju slike Istočnog i Zapadnog Berlina. Nächste station Alexanderplatz übergang! Izlazimo na toj ogromnoj stanici metroa i ispred mene se prostire mnoštvo restorana brze hrane. Bez razmišljanja uzimam Currywurst, najbolju brzu hranu ikada, vjerujte mi. Dolazimo na Aleksanderplac, trg koji je dobio ime u čast ruskog cara, kao znak zahvalnosti za posjetu Berlinu. Ona izlizana rečenica „susret starog i novog“ ovdje potpuno ima svoj smisao. Iza mene - TV toranj, druga po visini građevina u Europi, lijevo - sedište berlinskog senata Rathaus, desno - katedrala iz 15.vijeka, a ispred - Neptunova fontana, sa personifikacijama četiri ljepotice među rekama –Odrom, Labom, Vislom i Rajnom. Krećemo dalje, a ja još nisam stigla da shvatim šta me je toliko oduševilo. Stižemo do Lustgartena i katedrale (Berliner Dom). Na mjestu gdje je posađen prvi krompir u Njemačkoj, danas se izležava na stotine mladih ljudi. Slikamo se ispred Berliner Doma, dok nam vodič priča kako je kupola ukrašena mozaicima iz „Besede na gori“. Iza nas se proteže Ostrvo muzeja, sa nekim od najvrijednijih eksponata u svijetu, bistom kraljice Nefertiti i oltarom iz antičkog grada Pergamona. Nastavljamo našu šetnju bulevarom Unter den Linden ili, kako bi rekao jedan naš saputnik, Lipovačkim šumama. Prolazimo pored Arsenala, Humboltovog univeziteta i konačno stižemo do tog berlinskog bisera – Brandenburške kapije. Oduzima dah i pored toga što sam je bezbroj puta vidjela na televiziji, u brošurama ili na slikama. Dok  nas boginja Viktorija pomno posmatra sa kapije, nama pažnju odvlači balkon hotela Kempinski i priča kako je baš tu Majkl Džekson pokazivao bebu. Ako se ne sjećate te priče, sigurno ste je od nekoga čuli. Nastavljamo dalje, sa desne strane vidim Bundestag ili ozloglašeni Rajhstag, dok sa se sa naše lijeve strane nalazi memorijalni kompleks posvećenem Jevrejima koji su nastradali tokom holokausta. Spomenik se prostire na 19.000 kvadratnih metara i sačinjen je od 2711 kamenih ploča različite veličine i bez ikakvih obilježja. Onda me zapljusne sasvim novi utisak o Berlinu, kao jednom vrlo poslovnom gradu, jer stigla sam na Potsdamerplac - biznis četvrt, koja neodoljivo podsjeća na New York. Nakon poslovnog utiska, vraćam se decenijama unazad i stižem u vrijeme Istočnog i Zapadnog Berlina, na jedini granični prelaz Checkpoint Charlie gdje dobijam pečat u pasošu da sam legalno prešla iz jedne u drugu državu. Ono što je ostavljeno za kraj ture je čuveni Zid i East Side Gallery, 3km dužine koji je danas pretvoren u najveću galeriju na otvorenom, oslikan od strane veoma talentovanih ljudi i pruža utisak o Berlinu baš kakav je on danas: šaren, mlad i liberalan. Za noć sam naravno ostavila čuveni klabing u Berlinu. Dok smo pili pivo Berliner Kindl dogovor je pao da idemo u klub Berghain. U redu smo čekali sigurno dva sata, dok konačno nismo imali bliski susret sa bouncer-om Svenom. Od nas petoro pustio je troje i sva sreća među njima sam bila i ja. Unutra je fotografisanje strogo zabranjeno, ali vjerujte te slike se ne zaboravljaju – gomila najčudnijih ljudi na najčudnijem mjestu.

Dalje neću pričati, morate posjetiti Berlin da biste znali o čemu je sve ovo. Ja sam se vratila još dva puta tamo i svaki put otkrila nešto novo, ali se i iskreno obradovala onom starom. Svojim saputnicima uvijek kažem „Dobrodošli u najčudniji, najljepši i moj najomiljeniji grad – BERLIN“.

Marija Radovanović