Berlin sve i svako

Stigla sam. Najdinamičnije mjesto na svijetu. Mjesto puno života, muzike, stila, dobrih vibracija. Tamo gdje su kafići za bleju na mjestima baš gdje treba da budu, uz rijeku ili na krovovima zgrada odakle se pruža najljepši pogled na zalaske sunca. Mjesto gdje se sluša najbolja muzika! Svaki put kada dođem dočeka me manje ili više poznati baja, čitaj DJ, koji me svojim bitovima baca u neke nove dimenzije u neke nove svjetove. Čovječe, ti klubovi, to su institucije! Arhitektura, nije nešto čime se ovaj grad ponosi i nešto što će vas oduvati svojom ljepotom kao na primjer Amsterdam, Brugge ili Venecija, ALI ima nešto u ovim zgradam što vas tjera da neprestano buljite u njih. Stoga šetajući ulicama Berlina imam utisak kao da šetam jednom ogromnom galerijom. Nemoguće je hodati ovim ulicama i ne primjetiti umjetnička djela na zidovima, vratima, reklamama i slično. Neki Berlinski grafiti su stekli svjetsku slavu, a za neke su čak organizovani i protesti u znak borbe protiv njihovog krečenja ili zaklanjanja (zagrađivanja). Javnost se divi ljudima – umjetnicima kao što su na primjer „XOOOOX“, „ALIAS“, „ MEIN LIEBER PROST“ i mnogim drugima, čije nas „poruke“ često zasmiju, oduševe ili bace na razmišljanje.

Ovaj grad raspolaže sa oko stotinu muzeja i definitivno ima postavki koje će zadovoljiti svačiju radoznalost. Pa tako možete saznati sve o biciklu, od njegovog nastanka pa do danas ili na primjer obići muzej o (nikada ne biste pogodili) veš mašini. Mahnite preteči današnje bubanj mašine, koja se pokretala ručno i datira iz 18. vijeka i mnogim drugim napravama za pranje i sušenje veša kao i sa raznim modelima muškog i ženskog donjeg veša. Za Tehnički muzej u Berlinu kažu da je grad za sebe. Ovdje čak postoji i Muzej neobičnih stvari pa i Muzej frizura. Kao što rekoh za svačiji ukus.

Pored urbane kulture Berlina, dok se vrtim oko svoje ose na jednom od trgova ne mogu a da ne odlutam... a da ne odlutam u vrijeme kada su ovim ulicama i trgovima skitali i lutali razni pisci, intelektualci, filozofi... Ne mogu a da ne zamislim Šopenhauera koji prolazi užurbanim korakom držeći ruke iza leđa i gunđa nešto sebi u bradu. Prolazim pored mjesta gdje je nekada živio Kjerkegor i pored malog groblja gdje su sahranjeni Hegel, Fihte, Hajnrih Man, Bertold Breht...

Ne mogu, a da ne odem na trg kod početka bulevara „ Pod lipama“ i da se ne vratim u noć 10. maja 1933.godine ...

Zamišljam ogroman plamen, pucketanje 20.000 knjiga i nebrojanih riječi u plamenu, koje natapaju tu berlinsku noć oblacima dima i nasilne cenzure. Zamišljam Voltera kako sa suznim očima sa svoje terase posmatra kako gore primjerci jedne od njegovih knjiga, stiska svoje bilješke i zauvijek napušta Berlin.

Zamišljam taj „Holokaust knjiga“ ( tako je ovaj događaj nazvao američki list „Njuzvik“) i čitam tekst u kome piše: ,,Hajnrih Hajne je još 1821. godine napisao: Tamo gdje se spaljuju knjige na kraju će se spaljivati i ljudi.“ Samo nekoliko godina poslije spaljivanja knjiga otpočelo je masovno ubijanje Jevreja.... muk.

Gutam knedlu u grlu dok hodam područjem prekrivenim betonskim pločama različitih veličina – spomen ubijenim Jevrejima. Oblast koja zauzima cijelo područje jednog bloka.

Ovo jesu sjećanja na vremena koja su iza nas. Ovo jesu mjesta koja nas podsjećaju na to ko smo i kakvi treba odnosno ne treba da budemo.

Berlin nam daje prošlost, sadašnjost i budućnost. Svaki kvart nam priča svoji priču. Svuda je život i umjetnost!

I ako me pitate šta je za mene Berlin...

Za mene, Berlin, je sve i svako.

 Katarina Mutavdžić