Berlin Street Art

Ulazak u liberalni grad mami osmjeh na svačijem licu. Iščekivanje raznih uzbuđenja i nepredvidivih party dešavanja. Skrećemo sa autobana i ulazimo polako u zapadni dio. Prolazimo kroz K-Dam neznajući ni gdje se tačno nalazimo, jer hotel je prva stanica za kojom su žudjeli moji saputnici. Naravno, potreba za tuširanjem i odmorom je u prvom planu. Ne i za nas troje. Hotel i nije nešto uzbudljiv,  tako da i nije moja omiljena opcija smještaja. Ali hostel… Nema zatvorenog prostora gdje možeš da doživiš više iznenađenja, što prijatnih, što neprijatnih, da upoznaš mnoge dobre ljude i da uživaš u tom momentu iznenađenja. Nakon parkiranja i potrage za U-banom, krećemo napokon ka našem hostelu. Njemački metro je savršeno razvijen i precizan, vrlo je lako da se snađes uz pomoć karte, međutim, baš tada se potrefilo da ga renoviraju i da ide izmenjenom trasom, a mi, mi nismo izašli kad je trebalo pa smo otišli na okretnicu metroa i lijepo proveli u vozu naše prve minute u “Social city”-ju. I dalje ima nestrpljenja i želje sa hostelom, ne da bi se odmorili već da bi učinili taj sljedeći korak.

Za mene je sljedeći korak bio odavno poznat, o njemu sam maštao od dana kad sam saznao da krećem na put. Naravno, raspitao sam se malo i dobio željenu lokaciju.  Žurka u skvotu, “drum&bass” u skvotu. Ne,  “drum&bass”  u skvotu u Istočnom Berlinu. Idemo opet, “drum&bass” u skvotu u Fridrihšajnu u starom željezničkom depou koji je ukrašen najprefenjenijom uličnom umjetnošću, obojen najveselijim bojama poznatih street artista. Otkačene frizure, prava urbana ekipa i underground zvuk.

Skakanje sa jedne na drugu nogu i gubljenje u jungle ritmu. Nema hejtera, ostali su kod kuće na spavanju! Nije naravno moglo bez piva, Berliner je bio tu najistaknutiji drugar. Dobro je bilo, a to je bilo tek prvo veče, tek prva noć, prvih par sati u Berlinu. Predobra uvertira za sve ono što slijedi…Ujutru se budim sa knedlom u grlu, ali sam još uvijek bio svjež i odmoran, tačnije pripremljen za dalja dešavanja. Kad sam malo progledao, primjetio sam da su sa nama u sobi bile i dvije Poljakinje i jedan Poljak. To je bio jedan od tri puta koliko sam ih vidio. Divan i sunčan dan u “Liberty”-ju, krećem na Free Walking Tour. Sad malo mene da vode, ali pravi profi vodiči. Uvijek je dobro da razgledanje grada početi od turističkih znamenitosti, kako bi se naučile osnovne stvari, a onda potom preći onaj drugi, ljepši dio koji nije “turistički”. Tako smo mi krenuli od čuvene Brandenburške kapije, slušajući priče od Napoleonovoj krađi i čuvenom njemačkom inatu i ponosu. Nastavljamo dalje, gledajući Parlament, memorijalni centar i dolazimo na “Checkpoint Charlie”, čuvenog graničnog prelaza iz komunističkog režima u kapitalističko društvo. Slijedi Zandarmenplac (Njemci nisu bili nešto inspirativni kada su gradili crkvu na Zandarmen trgu, te su izgradili zdanje identično Francuzima), zid, nekadašnja biblioteka, spomenici, Hitlerov bunker (gdje nema nikakve oznake, danas se tu nalazi običan parking i time su Njemci hteli da kazne “Firera” tj. da mu ne pridaju nikakav značaj).  Naravno, usput ide zanimljiva priča našeg vodiča Bugarina. Mnogo priča ima Berlin, nemoguće ih je sve ispričati i zapamtiti. Nezamislivo je to da je grad do prije 20 godina bio podjeljen na 2 dijela, bogati i siromašan dio, da je bilo toliko socijalnih razlika i toliko nepravde, a da je to danas pravi grad slobode, grad svih njegovih sanjara, bukvalno prihvatilište za sve buntovnike, umjetnike i tragače za svojom srećom. U Berlinu ti nisu potrebne pare da bi preživio, treba ti vedar duh i veliko srce. Ono što Rusi nikako nisu mogli da razumiju i da stvore (kapitalizam i slobodu), pokušali su da nadoknade izgradnjom TV tornja na Aleksanderplacu, naravno, uz pomoc ljudi sa zapada, tj. par švedskih arhitekata. Ipak, to i nije bilo od pomoći njihovom narodu koji je stanovao u Fridrihšajnu i drugim naseljima i koji je živio na ivici egzistencije zarad prava na normalan život. A toranj, on nije impresionirao Francuze, Engleze i Amere, što  je i  bila njegova svrha, ali danas ima neki drugi smisao, neku drugu ljepotu.  Ipak, koliko god da su Rusi bili nepravedni prema svom stanovništvu, oni su učinili da danas Istočni Berlin daje toliko dobrih i nestvarnih mjesta, da ima nevjerovatan duh, stare zidove išarane predivnim grafitima i vesele ljude u bojama i stilu tih istih grafita. Posebnost, to je najbitnija vrlina i kod gradova i kod ljudi.

Noć u Berlinu je stvarno izuzetna. Svjetlucavi megalopolis pruža osjećanje potpune slobode i budi euforiju kod svih njegovih stanovnika i posjetilaca. Kreće druga noć. Idemo zajedno sa grupom u Q-dorf klub. Usput, šetnja tj. lutanje po K-damu dok nismo našli pravo odredište. Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi pametuju kad se izgube i zašto gube strpljenje kad je to nešto predobro. Izgubiti se u stranom gradu, za mene je savršena stvar, ali kako onda reći i opisati gubljenje u Berlinu.  Nismo svi isti. Dolazimo do kluba i opet par hejtera počinju da pametuju. Nije ovoga puta bilo “underground”-a, ali bilo je dobro vidjeti njemačku fensi žurku i učestvovati u njoj. Tu su bili i moji saputnici, par odabranih za zezanje i provod za dugo pamćenje. Ujutru se polupan vraćam u hostel i ležem u krevet kako bih iskoristio čitava 2 sata za spavanje, jer poslije toga kreće novi dan i sijlede nova dešavanja.

Novi dan je počeo “Alternative Berlin” turom. Šetnja kroz zabačene dijelove, obilazak skvotova, razgledanje grafita i interesantne priče insajdera. To je druga strana grada koju obični turisti ne vide, ali u stvari, to je pravo lice Berlina, to je prava vrijednost i to je ono što grad čini posebnim i različitim u odnosu na druge. Subota popodne je rezevisana za fudbal, za meč Bundes lige na Olimpijskom stadionu. Nije da lupam recke, ali sam se u posljednje vrijeme baš istripovao da gledam što više utakmica na stadionima širom svijeta. Tekma i nije bila nešto posebno, ali stadion u Berlinu je jedno grandiozno i lijepo zdanje. Poslije toga, ostalo nam je još toliko vremena da se ode po pivo i da se spremimo za treće veče u Berlinu, za posljednji izlazak, bar što se ove ture tiče. Naravno, isplanirao sam da krenemo sa partijanjem u skvotu (a gdje bi drugdje), jer mislim da je to najidealnije mjesto za svakog čovjeka, u kakvom god da je fazonu, jer svako mora da razumije grad i da osjeti njegovu energiju. To nikako nije moguće ako se ne stopiš sa atmosferom i ljudima u njemu. Tolerancija i razumevanje na prvom mjestu, strah od nepoznatog jednostavno ne treba da postoji. Đuskali smo tako uz latino ritmove da bismo se kasnije uputili dalje. Planirali smo “Watergate”, ali je ispred bila ogromna gužva, tako da smo produžili ka konačnoj destinaciji. Klub “Tresor”, najčuveniji i najbolji klub u Berlinu, sigurno jedan od najboljih u Europi. Ipak, nisu ga baš svi najbolje razumjeli, ili nisu dobili što su očekivali pa su rano odustali. Moj savjet, u kakvom god da ste fazonu, treba da doživite suštinu svakog mjesta, jer to imate samo u tom gradu i samo na toj lokaciji, a traganje za istim stvarima u svakom gradu postaje mnogo dosadno  i odlika je “slijepih i zatupljenih”. I onda, zna se, ekipa koja ostane na kraju doživi ono za šta su drugi ostali uskraćeni. “Tresor” je sve, samo nije običan klub. To je kultno mjesto, mjesto gdje se vidi i razumije pravi klabing u Berlinu. Nekada se nalazio na drugoj lokaciji, danas se nalazi u staroj zgradi, unutra je “dekorisan golim zidovima i cijevima, a zvuk i akustika su savršeni. Ulazimo u gornju prostoriju i krećemo prema šanku kako bismo se dopunili i uzeli dovoljno tečnosti za skakanje uz “tech-house” bitove. Stepenice vode negdje u podrum. Prolazim kroz vrata i nalazim se u dimu i potpunom mraku, samo male diode povremeno protrče kako bi nam pokazale put. A put vodi kroz hodnik dugačak dvadesetak metara i poslije toga se ulazi u donji dio kluba. Ako mislite da ste nekad bili “underground” žurci, vjeruj te mi, niste. Podrum kluba “Tresor” i prizor u njemu su nešto što se ne viđa svaki dan. Nema rasvjete, strob piči cijelo veče. DJ se nalazi iza rešetaka, a masa skače uz “Detroit Techno” zvuk. Minimal i nije omiljeni pravac, ali ambijent i masa čine svoje. Iskrivio sam vrat od cimanja, stopala su me boljela, ali sam ipak ostao do 5 ujutru i lijepo sačekao metro da se odvezem na još 2 sata spavanja. Toliko je dovoljno, više od toga ne može da se izdvoji ako želite da doživite Berlin.

Oči već kreću da se sklapaju, umor nas sustiže i moramo da pronađemo još malo snage, do večernjeg polaska kuci. Krećemo na popodnevnu šetnju. Išli smo do Tahelesa, najpoznatijeg skvota u Europi, mjesta koje je nekada bilo poznato kao naci-zatvor i robna kuća, a danas je to dom umjetnika iz cijelog svijeta koji su ovdje napravili svoju malu koloniju i koji odoljevaju surovom kapitalizmu. Dokle će uspjeti, vidjet ćemo, jer vlasti uporno pokušavaju da ga sruše. Uživanje je gledati trud i remek djela anonimnih uličnih umjetnika. Često se pitam, šta to čoveka uopšte podstakne na takav život. Na prvi pogled, čini se, ne baš srećne okolnosti. Skvoteri i ulični umjetnici vjerovatno izgledaju veoma loše u očima drugih ljudi, nažalost. Jedna od najlošijih osobina kod ljudskih bića, podcjenjivanje drugih ljudi. To što su oni drugačiji, ne znači da su gori od “vas”. To što žive drugačiji život, ne znači da ste “vi” srećniji od njih, naprotiv. Njihov stil je za svako divljenje, njihova umjetnost je nešto veličanstveno, njihova djela su od neprocjenjive vrijednosti. Oni su pravi duh Berlina. Skvotovi, “street artists”, skvoteri i druge umjetničke duše daju tu posebnost Berlinu, daju mu tu privilegiju da bude grad slobode, grad moderne umjetnosti, grad slobodnog izražavanja. To su stvari koje Njemačka ili bilo koja druga država na svijetu nikad nisu mogle kupiti, ali je historija učinila svoje i Berlinu dala tu privilegiju.

Poslije 4 dana provedena na ulici i tri noći nespavanja, ulazim u autobus potpuno izmoren. Na glavi pak stoji osmjeh, kroz tijelo prolazi energija, a pred očima se smjenjuju slike od prethodnih dana: šarene fasade i zidovi, spomenici kulture, moderne zgrade, plaža pored reke Špreje, Ostrvo muzeja, skvotovi, grafiti, otkačene frizure, urbani momci i djevojke, umjetnici, klubovi…Još jedno specifično mjesto. Još jedno nevjerovatno iskustvo. Još nekoliko dana za pamćenje. Jos samo da obiđem i sva druga mjesta na planeti Zemlji i smiriću se, možda!

Miloš Janković