Alisa igra fudbal u zemlji čuda
Euforija, vrućina, smještanje u buseve, sigurno najmanje zanimljiv dio svakog putovanja. Ekipa jurca, gdje li je alkohol, da l` je neko ponio kremu za sunčanje, provjeravaš da li ti je tu pasoš, zove majka: “Sine jeste li krenuli?” Samo opušteno, razmisli, krenuo si na putovanje koje ima potencijal da ti promijeni život, nije mala stvar.
Uzeo sam na sebe nezahvalan zadatak, treba da te upoznam sa nečim što smatram da riječima nije moguće opisati. Zašto svaka osoba makar jednom u svom životu mora da prošeta Barcelonom?!
Kada se budete našli u Barceloni mislim da će odmah da vam bude jasno zašto, lično nisam imao neku želju da posjetim taj grad prije nego što jesam, sada kada razmislim koja sam budala bio. Nakon dolaska nisam mogao da prestanem da šetam ulicama koje su me asocirale na nešto što bi vidjeli u Alisi u zemlji čudi. Barcelona je svoj sadašnji izgled dobila u 19. vijeku kada su gradske vlasti odlučile da urbanizuju grad, prihvaćeno je riješenje gradnje grada u kvadratiće. Zaista kada pogledate grad iz ptičije perspektive izgleda kao stotine građevina koje su ređane kao lego kockice jedna naspram druge, sa ulicama koje ih razdvajaju, kada zagledate zgrade primjetit ćete da se zidovi ne sastaju pod pravim uglom već pod kosinom, takav način gradnje je korišten kako bi što više sunčeve svjetlosti stizalo do ulica. Utisak koji ostavlja kombinacija gore navedenih karakteristika ostaviće vas bez daha. Svakako moram napomenuti izdanja Antonija Gaudija koja su nevjerovatna, prije svega mislim na park Guelj, kroz koji kada sam se šetao totalno sam izgubio osjećaj stvarnosti. Ne bi me u tom trenutku čudilo da je ludi šeširdžija izletio i ponudio me čajem. Pored toga što kroz Barcelonu cirkuliše ogroman broj ljudi i turista, svi su totalno opušteni, gostoprimljivi, ljubazni, od bilo koga ko je bio možete čuti da im engleski nije baš na zavidnom nivou, ali kada ih pitate za pravac, rukama i nogama će se potruditi da vam objasne sa osmjehom na licu. Iznenadio sam se kada sam vidio da na oči saobraćajcu prelaze na crveno svjetlo i nikoga nije bilo briga.
Magija Barcelone će vas obuzeti prvim korakom, nakon toga činiće vam se kao da je to bio jedan nestvaran san.
Kao što i sami vjerovatno znate, Barcelona je grad muzeja i djela velikih umjetnika i majstora ,ali nikada ne bi ste pogodili koji je najposjećeniji. Muzej FC Barcelone, kao što cijeli muški pol i većina ženskog na ovom svijetu zna, to je klub jednog od najvećih igrača fudbala ikada, sigurno najvećeg igrača današnjice - Lionela Messija. Neću ni počinjati sa nabrajanjem koliko klubskih i individualnih titula je osvojio, počevši već sada davne 2004.godine. Jače je od mene, počela je historija! Te godine mladi Messi je predstavljen u prvom timu Barcelone sa samo 17 godina, a godinu dana kasnije prvi put ulazi u igru na utakmici Lige Šampiona, na Camp Nou protiv Udinezea gdje postiže svoj prvi gol na asistenciju legendarnog fudbalera Ronaldinja. Maradona je sljedećom rečenicom opisao osamnestogodišnjeg Messija: „Vidio sam čoveka koji će da naslijedi moju poziciju u argetinskom fudbalu, njegovo ime je Messi“
Ne samo što ga je naslijedio, Measi je bacio sjenku na do tada najveću zvijezdu argetinskog fudbala, osvojivši sve što jedan igrač može da osvoji bar četiri puta. Sezonu 2015. Messi je završio na nivou igranja koji ovaj svijet nikada nije vidio, a činjenica je da će postajati sve bolji i bolji u narednim godinama. Čak i laici fudbala treba jedno oko da drže na njemu, jer nisam siguran koliko ćemo takvih igrača imati priliku da gledamo u našim životima.
Nastavljam svoj put kroz Barcelonu, poput Alise u zemlji čuda, gdje me na svakom koraku iznenađuju čarobne zgrade počevši od „Casa Mila“, „Casa Batllo“ i „Casa de la Musica“. Prolazim kroz Gotsku četvrt, lutam krivim uskim ulicama, sudaram se sa turistima i njihovim fotoaparatima. Svi žele da slikaju najfotogeničniji grad na obali Mediterana. Svi žele da uživaju u čarima Barcelone: da poziraju ispred Sagrada Familie, sjednu na klupu bez kraja u parku Guelj, kupaju se na Barceloneti, popnu se na vidikovac Tibidaba, vrisnu na Magičnim fontanama, šutnu fudbalsku loptu na Camp Nou. Želim i ja. Sada još više. Opet.
Aleksa Grujović